Biologinja, preciznije skupljačica sjemenki s ugroženih područja Glorija Suton dolazi u posjet ocu u Split između dvaju terena. Taj će posjet neminovno biti i povratak u očev rodni kraj Vrj, zaselak Sutoni, negdje u Dalmatinskoj zagori, blizu Cetine. Tamo sreće Jadrana, prijatelja iz djetinjstva, njegovu kćer Altu, pokoju invazivnu vrstu, ali i zadatak presađivanja stabla. Svi Glorijini pokušaji da makar na trenutak živi u sadašnjosti bit će preplavljeni bršljanima sjećanja i njezinim korjenitim vezama s prošlim životom. A taj nam život s ovih stranica šiba doživljaje i osjećaje guste i miomirisne kao što je i dalmatinska vegetacija: zavodljive, bodljikave, ljepljive, i u konačnici, pod vrelinom sunca, samonikle.
Samo opasno je spasonosno, pa zato nema mjesta potencijalno ljekovitijeg da se Glorija, žena čija majka postoji samo u obiteljskim mitovima, konačno suoči i pomiri s ocem, Žarkom, da barem u sebi kaže očevoj sjeni sve ono što je ostalo neizrečeno, a što vodi razumijevanju i oprostu. Jer Žarko nije bio lagan čovjek. Ni život Glorije, koja se od Sutona, preko splitske Siromašne, vinula do znanstvene zvijezde. A svega toga ne bi bilo bez oca Žarka. I sjemenke ljubavi koju je davno u njoj zasadio Dida. Trebalo je za tu spoznaju otkopati i mir, i pokoji dobro zatvoren grob. Zemlja bez sutona, prvi roman Marije Andrijašević, svojedobno nagrađene Goranom za mlade pjesnike, kao da je od mirisne smole mediteranskog drveta kojom se rana na obiteljskom deblu Sutonovih liječi, a za čitatelja lijepi. – Kruno Lokotar
