Od početka svog stvaralaštva Andriana Škunca odmjeravala je svoju zemaljsku sudbinu i sudbinu svojega otoka s metafizičkim, s onostranim, pa to i u ovoj poetskoj knjizi višestruko potvrđuje.
Zapravo se radi o slozi, o spajanju jednog životnog iskustva i dugotrajnog hodočašća posvećenim mjestima Novalje i otoka Paga. U trajnoj izloženosti pejzažu njezin je tekst toliko impregniran iskustvom gledanja, viđenja, prolaženja (hodopisa) da je i ova poetska knjiga svojevrsno obraćanje otoku kao živom biću s kojim se autorica na neki način identificira.
Ispod otoka, drugi je otok. Evo, dakle, ta rečenica izvanredno može ocrtati preplete što povezuju sve otočke slojeve, potiču ga da može izdržati kušnju vremena, uvećavaju mu vitalnost i čine ga projektivno vječnim. Doista, taj drugi otok je ona dubina, dubina nas iza sjene, iza onog što je skriveno.
