Okruglu petoljetku nakon Goranom za mlade pjesnike nagrađenoga prvijenca Era gmazova, Martina Vidaić javlja se s dostojnim lirskim nasljednikom. Tamni čovjek Birger razvija i nadopisuje ranije zacrtane poetičke strategije i tematsko-motivske matrice: ova tiha, konfesionalna lirika koja mjestimice prerasta u zaglušujući egzistencijalni vrisak razapeta je između minuciozne egzegeze protagonistice i njezina – počesto ponešto rezigniranog i bezvoljnog – odmjeravanja snaga sa svijetom. Tkivo, koje je u prvoj knjizi bilo prije svega ono posve opipljivo, fizičko, sada je tkivo svakodnevice, rutine nad kojom, uz knjige i dnevne rituale, bdije šef: nerealno mala / riječ za božanstvo. U njezinu žrvnju nestvarne djevojčice, koje nisu slučajno u ovu knjigu prebjegle iz poznatog naslova Marije Čudine, nakon godina naukovanja nalijeću na zid; godine lutanja zaglavile su u shemi večera, kauč, TV. No ne treba smetnuti da na toj intimnoj građevini, čvrsto ograđenoj, postoji prozor, i taj je prozor širom otvoren – kroz njega se u prvom planu vidi biljka, onih nekoliko listova poezije.
