Hrvatsko zagorje 1991. Mir Božji u Gornjem Cugovcu remeti samo Beba, svinja koja je progovorila… Sve je više novinara dolazilo raspitivati se o jedinstvenome hrvatskom govorećem prasetu, kako su je u jednom tjedniku nazvali, kao i “dokazu da Hrvatska pripada srednjoeuropskomu kulturnom krugu” (Vijenac, lipanj 1991.), “da je Hrvatska zemlja od mirakula” (Slobodna Dalmacija, lipanj 1991.), “da je naša svinjetina najbolja, a naše more najljepše na svijetu” (Slobodna Dalmacija, srpanj 1991.) te da je “Beba čudo i dokaz da ćemo pobijediti Srbe” (Večernji list, kolovoz 1991.). “Tu je sve počelo”, pisalo je masnim slovima iznad fotografije (ST – Slobodni tjednik, lipanj 1991.).
Iz recenzije Borisa Becka:
“Sandra Antolić u svojim je kratkim proznim tekstovima pokazala veliku jezičnu originalnost, ludičnost i odlično poznavanje kajkavskih idioma – a sve se te osobine očituju i u njezinu romanu Svojevrsna. Radnja je smještena u Hrvatsko zagorje – seoski svijet na rubu velegrada koji ga ne poznaje i ne razumije, već doživljava kroz niz klišeja – o alkoholizmu, pobožnosti, zapuštenosti. Uz poigravanje društvenim i jezičnim stereotipima, autorica taj svijet otkriva kao bogat prostor autentičnih emocija i sudbina. Osebujan spoj ironije i topline Sandre Antolić očituje se i u izboru glavne junakinje romana, prasice Bebe. Već jedan od uvodnih prizora djela, u kojem pajcek stoji pod nogama Trpećega Stvoritela, analogan velikom triptihu na staklu Ivana Generalića, pokazuje sudar svakodnevnog i simboličnog – običan slučaj da se sitna stoka mota oko nogu Kristovih kipova uz cestu, skriva duboku teološku dramu u kojoj grešnici pristupaju Stvoritelju. Uz takve dvosmislene situacije roman je pun duhovitih anegdota pa i prave komedije zabune, u kojima se stanovnici Zagorja otkrivaju u svojoj komičnoj egzistenciji – koju čini tragikomičnom i izbor vremena radnje, 1991. sa svojim ratnim zbivanjima u kojima ljudi zapravo poživotinje. Glavni životinjski lik prijelomne povijesne događaje promatra iz svoje sužene i snižene vizure, iz svinjske perspektive. Davanje glasa nijemima pravi je etički temelj ove knjige, a izvorni, duhovit i kreativan jezik autoričin njezin je estetski ostvaraj – nijemim životinjama, a također i ljudima, daje dostojanstvo i sudbinu.”
