„Osam dana listopadski vjetar goni jesenske oblake. U sivom zraku bijele se zidine bečkog kraljevskog dvora.
Po kamenitom dvorištu vreva lakaja, sobarica i sobara.
Svileni naslonjači, dragocjeni sagovi, zastori, grimizne i zlatne izvezene draperije, stolice od svilena brokata – sve to prolazi njihovim rukama. Isprašuju ih i opet otpremaju u dvorane golema dvora.
Lupnjava, buka, trka i galama u svim dvorištima.
Tu i tamo čuje se po koji zapovjedni glas dvorskog nadziratelja. Sve to pokatkad nadvikuje patetični usklik dvorskog pjesnika Petraša koji pored otvorenog prozora uvježbava recitaciju svoje svečane svadbene himne.
Osam dana opremaju dvor u svečanu haljinu radosti.
Deveti dan buka zamukne, dvorište se pročisti.
Lakaji su žalobne odore zamijenili crvenima, garda je s bijelih puceta skinula crno velo. Na kraljevskom dvoru lepršaju crno-žuta i plavo-bijela zastava.
Nebo se razvedrilo, i listopadsko sunce ogrijalo na krovu Burga ambleme austrijske dinastije – habzburško-lotarinške i vojvodstva od Parme.
Carske kočije jurile su u prvo dvorište Burga.
Vladarska obitelj sa svojim dvoranstvom vraća se iz Schönbrunna. Svatko se opet našao u svojim starim dvorskim odajama.“
