Matija Mažuranić (1817.-1881.), pripadnik glasovite književne, znanstvene i političke obitelji koja je presudno obilježila hrvatsko 19. stoljeće, putopisac, avanturist i graditelj, autor je kratkog putopisa Pogled u Bosnu (1842.), kojega se smatra ponajboljim proznim djelom nastalim u vrijeme ilirskog preporoda. U dogovoru s braćom Ivanom i Antunom Mažuranićem, 1839. godine Matija kreće na put u Srbiju i Bosnu, koja je tada potpuno nepoznata, izolirana i egzotična provincija Osmanskog carstva, ne bi li izvidio na koji se način tamo može potaknuti nacionalni preporod i proširiti ideje ilirskog pokreta. Bosna i cijelo Tursko carstvo tada su u previranjima, potlačeni narodi ustaju jedni za drugima (Srbija, Crna Gora, Grčka, Bugarska), ali vijesti koje s istoka stižu nije bilo moguće provjeriti. Nakon povratka sljedeće godine, piše i 1842. u Gajevoj tiskari anonimno, zbog cenzure, premda je cijela ondašnja javnost znala tko iza knjige stoji, objavljuje knjižicu Pogled u Bosnu, putopis koji će ostati jedino njegovo objavljeno djelo – "biser hrvatske proze" (Tadija Smičiklas) i "najbolja proza našeg ilirskog doba" (Slavko Ježić). Za pojašnjenje kakav je taj "pogled" u to doba bio iz hrvatske perspektive, najbolje je citirati riječi samoga autora iz predgovora djelu: "Turska granica od prilike uzimajuć na najkratjoj linii nije dalje od Zagreba nego Bělovar, a malo dalje neg Varaždin ... a Karlovčanom je bliže turska granica neg Zagreb. ... pak sa svim tim malo je naših ikoliko izobraženih domorodacah, koji nebi više o Americi, Kini, Indii i. t. d., koješta znali pripovědati, nego o Bosni. Uzrok tomu nije težko pogoditi."
Pogled u Bosnu može se staviti u tadašnji romantičarski europski kontekst kao djelo o egzotičnom putovanju, protkano nacionalnim motivima i željom za emancipacijom. Presudan je njegov utjecaj na Ivana Mažuranića i njegov spjev Smrt Smail-age Čengića (1846.), te izuzetan značaj za razvoj hrvatske pisane riječi: to je prvo prozno djelo pisano štokavštinom za koju se zauzimaju ilirci.
Knjižica je oduševila suvremenike i do danas ostala zanimljivo štivo. Donosimo je u izvornom pravopisu, s izvornim leksikom i stilom.
