Vrhunac svog pjesničkog stvaralaštva Dragutin Domjanić (1875.-1933.) ostvario je u svojim trima zbirkama kajkavske poezije. Svojim dijalektalnim pjesništvom Domjanić je afirmirao modernistički senzibilitet, ali i unaprijedio rubni položaj dijalektalne lirike.
Posljednju Domjanićeva kajkavsku zbirku poezije "Po dragomu kraju" posthumno je 1933. godine, neposredno nakon autorove smrti, objavila njegova majka, a motivsko-tematski i stilski vezana je uz druge dvije: "Kipci i popevke" (1917.) i "V suncu i senci" (1927.). Zbirka još jednom potvrđuje posebno mjesto koje zauzima pejzaž u Domjanićevom opusu, posebice rodni kraj, najuže vezan uz subjekt koji nezadovoljan svakodnevicom i svjestan vlastite prolaznosti životni sklad pronalazi u prirodi.
