Prema pronicljivu uvidu Giorgia Agambena, jednog od najzapaženijih filozofa današnjice, na kraju pjesme jezik se lirike odvaja od sebe sama pokrećući vlastitu katastrofu i gubitak identiteta. Kritička je to gesta s političkim implikacijama. Polazeći od tih pretpostavki, Vuković tumači modernu hrvatsku liriku nastojeći aktivirati njezinu kritičnost i političnost. Unatoč raznorodnim problemskim polazištima interpretacije uvrštene u ovu knjigu u očištu zadržavaju ideju da je lirika jezik koji čitatelja ustrajno nagovara na oblikovanje mišljenja o temeljnim vrijednostima društva i kulture. Lirika je jezični događaj koji ima moć da na inovativan način organizira iskustvo, preokrene samorazumljivo shvaćanje stvarnosti, ospori ili dovede u pitanje uvriježenu raspodjelu uloga i ustaljene modele ophođenja te da na scenu svijeta izvede nepostojeće entitete i samom nepostojećem svijetu udahne život. Stoga se političnost lirskih pjesmama od Ujevića i Matoša do Slamniga i Maleša prepoznaje u njihovoj sposobnosti da temeljito preoblikuju uobičajene forme osjetilnosti i spoznaje.
