Početkom kolovoza 1995, za vrijeme akcije Oluja, pripovijedač sjedi u zgradi Muzeja revolucije, gdje se prisjeća 1952, kad su on i njegova dva prijatelja krenuli u školu. Sva su trojica bila zaljubljena u istu djevojku, a sve što se zbivalo imalo je veze s Muzejom. U trenutku dok se priča pripovijeda, nalaze se na tri različita mjesta: jedan na ratištu kao časnik HV-a, drugi u Bosni, a jedan u rodnome gradu, gdje zapisuje sve čega se može sjetiti. Na kraju se u Muzeju pojavljuje i žena koja je svoj trojici prijatelja obilježila život.
Za ovaj roman Pavao Pavličić dobio je nagradu „Ksaver Šandor Gjalski“.
