Dijete, obučeno kao anđeo – to jest napola golo, u kratkoj tankoj košuljici, s bijelim, golubljim krilašcima, pričvršćenima o ramena... Bilo je to jednoga sunčanoga dana, mjeseca lipnja, na krajnjem jugu Provanse. Dijete je išlo u procesiji tijelovskoj s troje druge djece u istom kostimu.
Tri druga anđela bila su plave kose i stupala su oborenih očiju, kao da sve to uzimlju ozbiljno. Mali Jean, naprotiv, vrlo tamne i kovrčaste kose, najveći i najljepši od sviju njih, nasmješljivo je pogledavao one, koji su se pobožno spuštali na koljena. On nije bio ni najmanje sabran i očito ga je cijela stvar vrlo zabavljala. Bio je snažan, imao je pravilne crte, obraščići su mu bili smeđi kao dozreli plodovi, a obrve crne kao dvije vrpce od baršuna. Njegov pogled, nedužan i nasmijan, ostao je tako čist i djetinjast, da mu nitko ne bi vjerovao ni da ima šest-sedam godina, što ih je brojio. Čudne su bile u tog maloga Arapina modre oči s onim vrlo dugim trepavicama.
Njegovi starci – udovica majka, još u žalosti, i dobričina stari djed u crnoj redingoti i bijeloj kravati – išli su za mnoštvom, sa sretnim smiješkom na usnama, blaženi, što im je dijete tako lijepo, a još sretniji, što to i drugi govore.
Nisu bili baš odviše bogati, imali su jedino, kućicu u gradu i malo dobarce s nasadima naranča i ruža. Ali su bili u rodu s mnogima, koji su bili mnogo bogatiji od njih – posjednici, ili „parfimijeri“ – te su na njih gledali malo s visoka. Ovi su Bernyjevi bili vrlo razgranjeno pleme u tom kutu Francuske; u njihovoj krvi nije bilo tuđe primjese barem od saracenskih vremena, pa su zato sačuvali čisti provansalski tip. Dvije su se godine već ubrajali među građanstvo Antibesa. Među njihovim precima bilo je i takovih – ponajviše „pomorskih kapetana“ – koji su sudjelovali kod ekspedicije u Indiji; tako su se u dječacima gdjekada javljala baštinjena nagnuća, koja su znala uznemirivati dobre majčice.
Idući laganim i pobožnim koracima za tamnokosim anđelčićem bijelih krila, mnogo je sanjarila majka udovica, pa su joj već sada nejasne slutnje kvarile veselje. Oh, zašto se ne može učiniti, da ostane trajnim ovaj san – kako ga obično sve majke snivaju – da ostane ovakav, kakav jest: maleno dijete s jasnim očima i kovrčastom glavicom! Oh, čemu to „sutra“, čemu „budućnost“...? Toliko će se poteškoća doskora nakupiti oko ovog maloga, neobuzdanoga bića, koje se već sada vladalo kao odrastao čovjek, premda su mu oči bile još tako djetinjski bezbrižne. Već je sad dječak znao izbivati po cijeli dan, a da nitko nije znao, gdje je. Da ga odgoje onako, kako će biti odgojeni njegovi bogati rođaci? No kako da se to provede? Pa ako, iza svih žrtava, još ne bude ni radio, kakva ga onda čeka budućnost? Majka se nije više smiješila, nije više opažala bijele procesije, veseloga sunca, ni sretne sadašnjosti; vraćala se neprestano i jedino na misao, koja je bila možda malo uskoga horizonta, ali tako materinska – kako da od svoga bijednoga Jeana učini čovjeka, koji će biti jednak barem dječacima u ponosnoj porodici Berny.
