Miroslav Mićanović rođen je 15. kolovoza 1960. godine u Brčkom. Živio u Gunji. Diplomirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavljuje pjesme, priče, kritike i eseje. Tekstovi su mu uvrštavani u različite antologije, izbore, preglede i prevođeni na druge jezike. Sastavio s B. Čegecom pregled hrvatskoga pjesništva osamdesetih i devedesetih “Strast razlike, tamni zvuk praznine” (Quorum, Zagreb, 1995). Autor antologije suvremenoga hrvatskog pjesništva Utjeha kaosa (Zagreb, 2006), prevedene na engleski i mađarski jezik (2007, 2009). Objavljuje poeziju, prozu i kritike na radiju, u dnevnim novinama i časopisima. Sudionik hrvatskih i europskih festivala, voditelj radionica poezije i kratke priče. Dugogodišnji je urednik časopisa Quorum i biblioteka u izdavačkom poduzeću Naklada MO. Radi u Agenciji za odgoj i obrazovanje. Živi u Zagrebu.
Objavio:
Grad dobrih ljudi, poezija, Zagreb, 7984. (d:p:k:m: elektroničko izdanje, 2005); J. Matanović, V. Bogišić, K. Bagić, M. Mićanović, Četiri dimenzije sumnje, knjiga kritičkih tekstova, Zagreb, 1988; Zid i fatagralije kraja, poezija, Rijeka, 7989. (d:p:k:m: elektroničko izdanje, 2008); Mare i prašina, Zagreb, grafičko-pjesnička mapa (s V. Zelenko), 1991; Zib, poezija, Zagreb, 11998, 22001; B. Čegec, I. Prtenjača, M. Mićanović, Nitko ne govori hrvatski / Personne ne parle croate, izbor iz poezije, Zagreb, 12002, 22003; Trajekt, proza, Zagreb, 2004. (Prom, Katowice, 2011); B. Čegec, S. Karuza, M. Mićanović, Tri krakadi/a, proza, Zagreb, 2005;Zapadni kolodvor, proza, Zagreb, 2006; Jednasmjerna ulica, proza, Zagreb, 2010; Tisač majhnih sanc na razbitem stekfu, izbor iz poezije, Ljubljana, 2017.
Knjiga Dani mogla bi imali nekoliko drugih jednako punoznačnih naslova, ili podnaslova (Gračani, ljubavnici, Mana lisa, tetovaža, masiv, projekt, bol... ) – sugerirajući koliko je pripovjedaču, a ništa manje i autoru, stalo do neuhvatljivih mijena jezika i njegove potrošive povijesti. On je pripovjedač i pjesnik, sudionik i promatrač, pisac dnevnika, kronike o trajnosti i promjenjivosti, o procesualnosti, o dužini i kretanju: od lirskog do narativnog, od figura radosti do prizora svakodnevnoga (samotnog) života.
Otkrivanje govora svakodnevice, bilježenje mrmora (trošenja) ljudi i nade u jezik, s kojim će se prikupiti sve ono što nepovratna nestaje ili, možda, nikada nije ni postojalo – temeljna je značajka knjige Dani i opsesija njezina pripovjedača. Dani su obilježeni prisutnošću i odsutnošću žena, slika (pjesničkih i ne-pjesničkih), mjesta, gdje se htjelo biti dobar ili se htjelo biti pisac. Biti pisac kao onaj koji čita tekst svijeta oko sebe i traži se u odsutnosti, jer paradoksalno “tamo gdje ti nisi– to je početak pisanja” (R. Barthes)
Dani se pune tekstovima u koje se upliću različiti oblici govora i iskustava koji nisu strani poeziji, esejistici ili nekoj drugoj diskurzivnoj formi, ali se ne odustaje od ideje savršene priče na čijem se početku, ili dnu, krije tajna čudesnog, uzbudljivog i lijepog. Tematska čvorišta knjige su i prostor i vrijeme, dani (i noći) malih priča o obiteljima, ljubavima, sjećanjima i “kratkoročnim stradanjima”. Knjiga je pisana strpljivo i brižno: s idejom o tekstu kao samoproizvodnoj strukturi traga se za “autentičnim mjestom” gdje se misli, sanja, gubi, domišlja i govori o sebi i Drugom. Ispisani Dani s mjesta slabog subjekta propituju pravo na govor, na vlastiti tekst i priču, tražeći na stišan (dakle, istodobno i glasan) način pažnju čitatelja.
