Sudionici zločina opet su se našli na istome mjestu. Mjestu zločina. Zločina počinjenom nad mojim srcem.
Hladni vjetar je pirio, osjetila sam ga kroz kaput koji sam nosila. Crni vojnički ruski kaput sa velikim dimnjačarskim gumbima, dug do koljena motao mi se po nogama, obožavala sam taj osjećaj. Osjećaj mene U njemu sam se osjećala puteno, mirno i spokojno. Za ne povjerovati je, da jedan odjevni predmet može toliko dobrih osjećaja donijeti. Donijeti ti vlastiti identitet. Imala sam ja i drugih kaputa. Bila sam ovisnica o odjeći, za svaku prigodu i svaku kombinaciju imala sam posebni dio ormara. Clara mi se često smijala oko toga. U biti nije se smijala mojoj šašavosti i teženju perfekciji već se i sama pronalazila u tome.
Kako bi i sama znala reći :" voljela je moju eleganciju".
No, da se vratimo mome kaputu, ispričati ću vam priču o njemu.
Prije par godina radila sam kao store manager u jednoj odjevnoj kući u dalekom gradu u kojem sam poželjela i ostati.
Znate li zašto?
Zato što sam tamo bila netko svoj netko ja. Uživala sam na tome poslu bez obzira kako naporan i mukotrpan je bio.
Bio je fizički i psihički " full time". Na tuđem jeziku i sa ljudima koji pojma nemaju tko si i kakvim to jezikom govoriš.
Iako, su to zapravo sve bile mane toga posla a za mene su bile prednosti.
Iskreno, ni danas ne znam zašto sam se tako osjećala. Pripadala sam negdje gdje nisam pripadala i taj osjećaj je bio neopisiv.
Veliki milijunski grad bio je za mene okruženje u kojem sam svaki dan mogla otkrivati nove ulice, ljude, mjesta i navike.
Dolazila sam iz male skučene sredine i nezamislivom mi je bilo vidjeti beskućnika u sred ledene zime kako leži ispod motela u kojem sam odsjela.
Zamotan u neki poplun koji nije poplun već je naslikao na najlon. Prvi dan sam bila užasnuta al ima nešto u ljudskoj podsvijesti koja te prisili da izbaciš na površinu svoju onu drugu ne bih rekla životinjsku već neljudsku stranu, navikneš se na brzaka da te takve "stvari" ne diraju odnosno ne dođu do " tebe".
Moj kaput čekao je mene neko vrijeme u trgovini na okruglom metalnom štenderu koji me je podsjećao na neka tamo druga vremena. Vremena socijalizma u kojem sam odrasla.
Zatrpan sa silnim vješalicama u krug, nikome nije dolazio do izražaja.
Bio je sam jedan jedini. Mislim da je čekao mene.
Od trenutka kada sam ga isprobala stopila sam se se njim. Pristajao mi je kao rukavica ruci. Od tada on i ja družimo se godinama. On je našao mene ja sam spasila njega od propadanja i bacanja po podu.
Nastavila sam u svom kaputu hodati prema Viktorovoj ulici. Vjetar je prodirao mi kroz kosti.
Svaki polet vjetar ledio mi je prste na rukama i nogama.
Jesam li vam pričala o njegovoj ulici? Njegova ulica bila je jedna od onih ulica u koju ne ulaziš jer znaš da cijelim bićem iz nje izaći nećeš.
ulazeći u njegovu ulicu vratila su se sjećanja na neke tamo dane, dane u kojima nisam mogla zamisli svoj dan bez te neimenovane ulice.
Ništa se nije promijenilo, ama baš ništa. Čak je kontejner za otpad stajao na istome mjestu.
Hodnik je bio oronuo kao i inače samo drugačiji, prljaviji i na visokim stropovima prepun paučine. Nisu se čuli stanari te zgrade vjerojatno zbog silne hladnoće koja je ledila sve pred sobom.
Popela sam se niz malo stepenište i našla se pred njegovim vratima. Da Viktorovim vratima.
Pozvonila sam. Nisam kucala kao inače.
