Kada nas počnu napuštati imena, i riječi, i sjećanja, sve ono što smo stvorili i s nekim podijelili – što ostaje? Nedugo nakon rata, u gradu na granici dvije žene i dva muškarca krenut će prema bezdanu, ali Josip Mlakić predobar je pisac da bi ih na tom putu ostavio bez svjetla.
Možda baš zato, svjetlo se u Bezdanu vidi najjasnije: knjiga o smrti postaje knjigom o ljubavi, a priča o bolesti pretvara se u onu o sućuti i razumijevanju. Mnogo je toga još najnovija Mlakićeva knjiga. Mudra i autentična, napisana preciznim jezikom poezije, ona govori o vremenu i zaboravu, o povijestima velikim i malim, a ako smo u stanju u njoj pročitati bjeline – slučajan dodir, kavu i šutnju udvoje, život ponavljanja i ples vremena – lako bi moglo biti da je Bezdanom Josip Mlakić stvorio svoj najnježniji roman.
