„Ta je priča iz doba, dokle ne dosiže ljudsko pamćenje. Događaj se zbio prije početka povijesti – u vrijeme kad se moglo suhim prijeći iz Francuske u Englesku (kako danas nazivamo te zemlje). Za onda široka Temza tromo je protjecala kroz močvare u susret svojoj majčici Rajni. Tekla je preko nepreglednih ravnica, što ih je voda kasnije prekrila, a ta nam je voda danas znana pod imenom Sjeverno more. U to pradavno doba nije bilo doline, koja se danas proteže uz podnožje Downsa. Južni dio Surreyja bijaše gorski lanac, po srednjim padinama obrastao borovinom, a veći dio godine pokriven snijegom. Vrhove toga gorja: Leith Hill, Pitch Hill i Hindhead vidimo još i danas. Na nižim su se padinama gorskoga lanca podno travnika, po kojima su pasli divlji konji, prostirale tisove, kestenove i brijestove šume. U guštarama i mračnim gudurama krio se suri medvjed i hijena, a po granama se verali sivi majmuni. Još se niže, među šumama, močvarama i travnicima uzduž rijeke Wey, odigrala ova mala drama, koju ću vam sada ispričati. Otada je prošlo pedeset tisuća godina – pedeset tisuća godina, ako su računi geologa točni.
U to je vrijeme, upravo kao i u naše dane, proljeće bilo puno radosti i krv je protjecala življe u žilama. Nekog dana po podne plovili plavim nebom na gomile skupljeni bijeli oblaci, a s jugozapada popuhivao blagi povjetarac. Lastavice se ponovo vratile i prolijetahu zrakom tamo-amo. Krivuljasta se obala rijeke nakitila bijelim cvjetovima ljutića, močvare se osule zvjezdicama režuhe, a tamo, gdje se prorijediše gusti mačevi trske i šaša, svjetlucao se sljez. Vodenkonji – sjajne mrke nemani krenuli prema sjeveru, pa se, onako zdepasti, igrali, natjeravali i valjali, a kud god bi prolazili, lomili su sve pred sobom. I u njima se probudila neka nesvjesna radost, a naprijed ih gonio jedini jasni nagon: da bućnu u rijeku i da je zamute.“